Pera i Djoka krenuli na skijanje. Vozili se nekoliko sati i uhvatila ih strasna oluja. Sklonili se na neku farmu i zamolili zgodnu gospodju koja im je otvorila vrata da kod nje prenoce. "Ma znam da je napolju grozno, ali nedavno sam ostala udovica pa bi ljudi mogi svasta pricati ako vam dopustim da prenocite u kuci," rece udovica. "Ne brinite," rece Pera, "mi cemo prespavati u stali, a cim se vreme popravi, odlazimo!" Zena pristane i njih dvojica prespavase u stali. Ujutro se vreme popravilo i oni krenuse na put. Ostatak vikenda proveli su uzivajuci u skijanju.
Oko devet meseci kasnije, Pera je iznenada dobio pismo od nekog advokata. Trebalo mu je neko vreme da shvati da se radi o advokatu one zgodne gospodje sa farme. Ode on kod Djoke, pa ga pita: "Cuj, secas se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad nas je na skijanju uhvatila oluja?" "Da, sjecam se," odgovori Djoka. "Jesi li ti mozda usred noci ustao i posetio gospodju?" "Pa, jesam." rece Dkoka zacrvenevsi se jer ga je Pera prokuzio. "Moram priznati da jesam." "I, jesi li se mozda predstavio mojim imenom umesto da joj kazes svoje?" Djoka je prebledeo. "Da, jesam - sorry, stari. Zasto pitas?" "Nedavno je umrla i sve mi ostavila," kaze Pera.
(A mislili ste da ce se drugacije zavrsiti, zar ne?)